ZAŠTO SE U ŠIROKOM BRIJEGU PJEVALO “J**EM TE BOSNO”: Je li Sarajevo krivo za frustraciju Širokobriježana?

Bosnor.com

Razlog zašto mladi ljudi u Širokom navijajju sa „j*bem te Bosno“ ne leži u tome što su oni u ovoj državi zaista obespravljeni i zakinuti, nego jer ih neumorna, agresivna i destruktivna HDZ-ova propaganda bez ikakvog utemeljenja, ubjeđuje da to jeste tako i da su oni žrtve sile i samovolje bošnjačke politike, koja u realnosti zapravo i nema nikakvu veću moć no što je i sami Hrvati imaju, dok im pritom ne objašnjavaju stvarne uzroke stanja u kome se nalaze.Mostarski portal blizak Draganu Čoviću, Dnevnik.ba, u redakcijskom osvrtu ponudio je vlastita, kako navode “proizvoljna tumačenja” motiva i uzroka “sustavnog vrijeđanja države BiH od strane dijela njenih građana”, fokusirajući se pri tome na bizarna skandiranja grupe širokobrijeških navijača nakon pobjeda Hrvatske na SP-u u Rusiji.

U najkraćem, autor komentara smatra da je bijes dijela širokobrijeđana sasvim opravdan “jer Bosna i Hercegovina kao država nije osigurala Hrvatima osjećaj istinske građanske jednakosti”, „Svaki građanin svake države ima pravo voljeti ili mrziti državu u kojoj živi. Stvar je osobnog izbora kakav će građanin pojedinac imati emotivni odnos prema državi u kojoj živi. Taj odnos obično je uvjetovan sposobnošću države da izvrši svoje osnovne funkcije“, piše ovaj portal, zapitavši se “zašto je onda odnos Širokobriježana, a možemo slobodno proširiti na veliku većinu Hercegovaca, pa i Hrvata u BiH – negativan prema državi Bosni i Hercegovini?!”To je zato, odgovara komentaror portala, što Bosna i Hercegovina kao država nije osigurala Hrvatima osjećaj istinske građanske jednakosti.„Hrvate se već dvadeset godine optužuje da su počeli rat, da su izvršili agresiju na BiH, agresiju na Bošnjake, agresiju na Srbe, agresiju na sebe, da su ih sve skupa protjerali, da su činili zločine nad svima, pri tom su sve skupa pljačkali da bi nakon rata onemogućili povratak Bošnjacima, Srbima i Hrvatima čime su počinili zločine i etničko čišćenje nad svima – zaključno nad samim sobom“, cinično primjećuje komentaor koji smatra da je bijes Širokobriježana potpuno opravdan jer država nije učinila ništa da se u svojoj državi osjećaju komotno. i sretno.

„Bosna i Hercegovina kao država nije osigurala da njeni građani hrvatske nacionalnosti imaju jednak tretman u medijima osiguravajući njihovu sotonizaciju posljednjih 20 godina. Zbog svega toga, Hrvati u BiH, a posebno oni u Hercegovini, prema Bosni i Hercegovini osjećaju uglavnom gađenje“, piše Dnevnik ba, navodeći da Bosna i Hercegovina želi biti građanska država, a da nije u stanju tretirati sve svoje građane kao – građane.„Zar je dvadeset godina malo da se netko u toj Bosni i Hercegovini zamisli zašto neki građani vole tu državu, a drugi je javno vrijeđaju!? Zar nije mudro istražiti razloge takvog različitog odnosa pa nešto promijeniti, uložiti neki trud da se popravi imidž države, pita se komentator, navodeći da “Bosna i Hercegovina izvan područja dominacije bošnjačke populacije jedva da egzistira. Radi se o skoro 50 posto građana BiH, i oko 75 posto površine BiH. Može li 50 posto stanovništva, sa 25 posto teritorije funkcionalno upravljati državom i natjerati ostalih pola građana da je voli na jednak način?“„Širokobriježani su iskoristili svoje građansko pravo da „ psuju Bosnu i Hercegovinu“. To su manifestirali prilikom izljeva ljubavi prema jednoj drugoj državi. Dakle, nije problem u državi kao takvoj nego je problem u Ovoj državi“, zaključuje komentaror, uz konstatiaciju da Bosna i Hercegovina ničim nije zadužila Širokobriježane da bi je voljeli. „Dakle, ne može se reći da Širokobriježani apriori mrze Bošnjake muslimane. Vrata ljubavi su bila otvorena. Ipak, vrata su danas čvrsto zatvorena. A njihov ključ se nalazi u Sarajevu, gradu u kojem se svi prave da ne znaju ni gdje je taj ključ, ni gdje je problem“, smatra komentaror portala Dnevnik ba.

Prije svega, valja odmah primjetiti kako nepotpisani autor ovog teksta kompletan hrvatski narod u Bosni i Hercegovini stavlja u poziciju svojevrsnog nedonošćeta, štičenika o kome neko drugi brine, pa je Hrvatima ovdje neko drugi trebao nešto da obezbijedi i učini da se osjećaju zadovoljno i ravnopravno. Logički problem kod autora je, međutim, što Hrvati u BiH nisu nikakva nacionalna manjina niti grupa koja u BiH zavisi od volje drugih, no pozitivno diskriminisani konstitutivni narod koji ima osiguranog člana Predsjedništva, trećinu vlasti na državnom nivou, najmanje 40% vlasti na federalnom, te domove naroda što na entitetskom, što na državnom nivou, preko kojih može blokirati svaku odluku koja mu nije po volji. Osim toga, BiH je jedna od najdecentralirizanijih država u čitavoj Evropi, s vrlo slabim centralnim nivoom vlasti. Pored svih nabrojanih privilegija koje Hrvati kao konstitutivni narod u BiH uživaju, također imaju kantone s hrvatskom većinom, u kojima je na sceni hrvatska policija i hrvatski obrazovni sistem koji Hrvati sami sebi kreiraju. Uzimajući sve u obzir, ko, kako i u kojoj još mjeri je Hrvatima ovdje trebao nešto „dati“ da bi se oni osjećali ravnopravni u Bosni i Hercegovini, kada njihovi predstavnici tu vlast potpuno ravnopravno dijele s drugima? U pozadini stoji, suptilni, već nebrojeno puta oprobani recept HDZ-a. Iako im je sa nekih 6,7% glasova na državnom i 12% na entitetskom nivou osigurana vlast koja daleko prevazilazi njihov demokratski legitimitet, u konačnici tu vlast ipak moraju dijeliti sa strankama koje uživaju većinsku podršku u bošnjačkom i srpskom stanovništvu. Pošto to dalje podrazumijeva da odluke, zakoni i rješenja ne mogu biti nametani njihovom voljom preko volje drugih političkih aktera, HDZ pribjegava taktici viktimizacije: pozivajući se na tobožnju ugroženost i neravnopravnost Hrvata te optužujući Bošnjake da su oni isključivi krivci za nju, pod tim narativom navodne hrvatske žrtve i navodnog bošnjačkog dželata, traže se razni ustupci koji će dodatno povećati moć i vlast ove stranke, na štetu svih ostalih grupa u Bosni i Hercegovini. I u svijesti Hrvata i Bošnjaka na taj se način stvara osjećaj da Bosnom i Hercegovinom u praksi gospodare Bošnjaci koji su dužni Hrvatima da osiguraju „veću ravnopravanost“. Problem je samo što takva vrsta „ravnopravnosti“ nije ništa drugo nego obezbjeđivanje samo još dodatnih privilegija jednoj grupi po cijenu dodatnog obespravljivanja drugih. Jer, kada se podvuče crta, ne postoji etnička grupa u Evropi koja s manjim procentom učešća u ukupnom stanovništvu ima više vlasti i veće zakonski osigurane privilegije.

Značajan faktor za frustraciju svakako je i gubitak ekonomske moći i s njom osjećaj sveukupno slabije pozicije u bh. društvu. Poslije rata dominantna ekonomska moć u BiH nalazila se u rukama Hrvata. Trgovina, proizvodnja, tržni centri, sve je ležalo u rukama hrvatskih privrednika i hrvatskih krajeva u BiH. S tim u vezi postojala je i veća mogućnost da se kontrolišu društveni procesi i odnosi u BiH. Problem je, međutim, što je osnov tog bogatstva bio kapital stečen zahvaljujući ratnim okolnostima, gdje su zbog geografskog položaja šverc i trgovina išli preko zapadne Hercegovine, što je pogodovalo nastanku tranzicijske tajkunske elite koja je poslije rata dominantno kontrolisala resurse društva. Međutim, ta ekonomska moć je bila kratkoročna, nastala kao posljedica specifičnih društvenih prilika i na duge staze nije mogla opstati, te se s razvojem ekonomije i tržišta i u ostatku Bosne i Hercegovine, i ekonomska moć počela prebacivati u njih, u prvom redu veće centre. Na taj način, dok je ostatak države počeo napredovati, zapadna Hercegovina polako počinje nazadovati i u političkom i demografskom i ekonomskom pogledu. Sve kad se sabere, dobiju se brojne frustracije zbog pozicije u koju se došlo, no ona je daleko više rezultat objektivnih društvenih okolnosti, nego bilo kakvog nasilnog zakidanja Hrvata za nešto.Iako HDZ-u i možda njihovom medijskim glasnogovornicima narativ žrtve koristi, „običnim“ Hrvatima i dugoročno i samoj hrvatskoj poziciji u BiH on nesumnjivo šteti. Upravo ovakva retorike žrtve i ubjeđivanje hrvatskog stanovništva u BiH da su oni ugroženi i obespravljeni, te da su krivci za to „Bošnjaci i političko Sarajevo“, u svakodnevnom životu, kod mnogih Hrvata u BiH, stvara stanje svijesti da oni žive u njima neprijateljskoj, maćehinskoj državi u kojoj ne mogu tražiti svoju sreću. To dalje za posljedicu ima da se Hrvati ne okreću BiH i njenom centru kao mjestu u kome će nastojati realizirati svoj lični potencijal i tražiti uspjeh, nego prema Zapadu, uglavnom Hrvatskoj, što za posljedicu ima svojevrsni egzodus ove populacije, gdje najumnije mlade hrvatske glave, najsposobniji stručnjaci i najtalentovaniji sprotisti, svoju pamet, znanje i sposobnost na kraju prodaju u nekim drugim državama. To u konačnici i dovodi do toga da polovina fudbalske reprezentacije Hrvatske koja u nedjelju igra za zlato, porijeklo vodi iz BiH.Dakle, razlog zašto mladi ljudi u Širokom navijajju sa „j*bem te Bosno“ ne leži u tome što su oni u ovoj državi zaista obespravljeni i zakinuti, nego jer ih neumorna, agresivna i destruktivna HDZ-ova propaganda bez ikakvog utemeljenja, ubjeđuje da to jeste tako i da su oni žrtve sile i samovolje bošnjačke politike, koja u realnosti zapravo i nema nikakvu veću moć no što je i sami Hrvati imaju, dok im pritom ne objašnjavaju stvarne uzroke stanja u kome se nalaze. Na taj način, u odgojanju mladih naraštaja u atmosferi mržnje, straha i kompleksa žrtve, HDZ BiH homogenizuje glasačko tijelo oko sebe i sigurno osvaja izbore, no to glasačko tijelo, koje u životu glavni grad svoje države Sarajevo uglavnom i ne vidi, svoje „gađenje“ prema Bosni i Hercegovini manifestira služenjem drugim državama i ostavlja svoju domovinu BiH uskraćenu za njene najbolje hrvatske sinove.Na žalost autora, sistem u kome bi HDZ imao trajno osiguranu svu vlast koju poželi, ekonomske resurse i gdje će u medijima čitati samo što voli i želi čuti, nije ni pravedan, ni realan, ni moguć. Bosna i Hercegovina nije zapadna Hercegovina.

Izvor: slobodna-bosna.ba


Bosnor.com

Komentariši